Dan 11.

 

Život je skroz inteligentan

 

 

  „Svjesnost je inteligencija koja nije uvjetovana fizičkim procesima, ona je izvor svega šta je fizičko.. naše životno iskustvo je svedeno na naše biološke i psihološke strukture dok nam nematerijalna svjesnost koja stoji iza svega ostaje nepoznata.. yoga ljudski um gleda u tri dijela – memorija, mašta i percepcija.. svo znanje koje imamo su informacije prikupljene čulima, i to nam, kao i sposobnost imaginacije, valja u igri opstanka i organizaciji materijala, ali bez svjesne percepcije osuđeni smo na vrludanje bez pravog kompasa.. dualnost naše psihološke percepcije stvarnosti nam pomaže u snalaženju u prostoru i vremenu, ali kad se identificiramo sa tom percepcijom ta ista dualnost nas sluđuje, prosto jer ne znamo da postoji išta izvan toga.. sve šta se dešava u našim mislima i emocijama su samo iskrice života, to nije život.. život je takav kakav je bez obzira na to šta mi o njemu mislimo, bez obzira na to dal smo budni ili spavamo.. ako čovik hoće zaista upoznati srž života vlastitog tijela, upoznati vlastito božansko blaženstvo jedinstva, on ne triba previše slušati misli i emocije jer to ionako već sve zna.. naš psiho proces je kao lokalni tračevi koji stalno nanovo kruže.. ako su ponekad zabavni valja se zabavit, ali im ne triba slipo virovat, a pogotovo nema svrhe među tračevima tražiti smjernice duhovnog puta.. jednom kad mirnoća uđe u naš život, kad mirna tiha unutrašnja pažnja postane važan dio svakodnevnice, tada i um postaje tih.. kada um postane tih mi možemo  imati kontakt sa tišinom nevidljivog izvora i prisustvovati eksploziji inteligencije, jer sav život svugdi vrvi inteligencijom..

 

  Život nema smisla ili, taj smisao kojim naš um sudi svakodnevnicu života u osnovi stvaranja je važan ni malo, ne postoji.. život stvara kroz nepostojeći smisao i nevidljivi dizajn i taj dizajn je jedan i jedinstven od nivoa organizacije atoma preko pojedinačnog tijela i galaksija do cilog Svemira.. kad se kaže Stvaranje, većina ljudi misli na materijalni dio, naše tijelo, planete, zvijezde, ali ko što je već i nauka naučila, veći dio i atoma i Svemira je prazan.. vrlo vrlo mali komadić Svemira je nešto, uglavnom je ništa..  kako i zašto iz ničega nastaje nešto i dalje je zagonetka i nauci i zapadnim alkemičarima koji evoluciju života zamišljaju kao pretvaranje olova u zlato.. obzirom na to kakve su im metode i motivi, oni su osuđeni na traženje ali ne i na nalaženje.. vridnost života se ne može upoznati kroz materijal, jer dok svaki materijalni događaj ima ograničeno vrime i energiju, život nema granica.. život je sveprisutno beskonačno polje bez granica vremena i prostora u kojem materijalni događaji nastaju i nestaju u vremenu i prostoru.. sve to šta mi nazivamo nešto, uvik je neko nešto različito od nečeg drugog, u odnosu na nešto drugo i koliko god da traje uvik privremeno.. to šta zovemo ništa jer ne vidimo i ne znamo dalje od materijala je također sve, to je uvik i svugdi i zato je neuporedivo i zato je jedno.. priča moj život tvoj život je posljedica naše vizije da je život naša personalna drama.. svaki čovik ima svoje tilo i svoj um, i u tom umu svoju personalnu dramu, ali nijedan čovik nema svoj život.. život je jedan u i oko svakog čovika i to je isti život koji je u npr. insektu.. taj život koji je u insektu je vrlo važan i za život biljke i živine i čovika, jer realna situacija je takva da, ako bi sutra izumrli svi insekti, svo cviće, zelenilo pa i čovik bi imali velikih problema, a ako bi čovik sutra izumro, cila planeta bi procvitala.. sav Svemir, vidljivi i nevidljivi, vrvi inteligencijom života, potrebno je samo naučiti se gledati.. najprije u mirnoj tihoj pažnji zatvorenih očiju, jer dok ne nađemo i ne vidimo život u sebi, nemamo ga di okolo ugledat, a kasnije možemo oči i otvoriti.. ako naša unutrašnja pažnja samo dotakne veličanstvenost inteligencije života, otvorićemo oči bez straha i napora, znajući da je beskonačnost Svemira koju oči ne mogu ugledati i beskonačnost života koji iznutra stvara svako tijelo, jedna te ista..

 

  U čoviku postoji potriba za opstankom i potriba za ekspanzijom.. ako slušamo samo potribu za opstankom, gledamo iskoristit što više toga nečega okolo, a oko sebe gradimo zidove koji će nas štititi, ne kontajući da gradimo zidove sopstvenog zatvora.. potriba za opstankom koja ne djeluje svjesna cjelovitosti života nego iz straha od individualne patnje, negira čovikovu potrebu za ekspanzijom.. tijelu su granice potrebne jer bez ograničenja tijelo ne može postojati, ali svjesna inteligencija iza tijela nema ograničenja i čovikova težnja za ekspanzijom ima potribu rušit granice.. kako briga oko opstanka opada, ljudi će prirodno evoluirati do opažanja suptilnijih stanja i prestajati pod uticajem dualnog uma raditi da bi podijelili nedjeljivo.. danas je među mnogima popularna misao –ako ne voliš sebe ne možeš volit nikoga.. ako si ti odlučio volit sebe, ti si na tračnicama za ludilo, i nije važno da li ćeš usput biti direktor ili u ašramu ili u ludnici.. ako ti misliš da voliš sebe, ti si zaboravio da si individua, misliš da su dvojica tamo di je samo jedan i nema sumnje da ćeš prije ili kasnije izgledati i djelovati zbunjeno, za neke i zbunjujuće.. odgovor na teško pitanje „zašto taj čovik izgleda i djeluje zbunjeno“ često je vrlo prost, „zato jer on sebe baš puno voli“.. pokušajte odmoriti svoje sebe od stalnog upoređivanja i takmičenja sa nekim drugim sebe, pokušajte ga osvježiti i darovati mu opuštenost tihog unutarnjeg jedinstva.. ako se jedno vrime iskreno posvetite toj svježini, ja vam garantiram da ćete kroz neko vrime i vi i mnogi oko vas biti zadovoljni s tim na šta je ispalo vaše svježe sebe.. realno, sve ovo šta pišen je plod sebične želje, jer svima želim ono šta želin sebi..“ 

                                                                                                                                                                                                                                 Adiyogi