Dan 3...

Sluga i gospodar

  Kako je moguće da čovik stvori nehumano društvo? lako.. sebevizija ne vodi računa o humanosti, ona vodi računa o štetakorist, ugodaneugoda, korištenje resursa za ostvarivanje ciljeva i borba protiv svih neprijatelja koji se ukažu na putu tog ostvarenja.. sebe je u stalnom nadmetanju sa okolinom jer je okolina uvik nešto drugo nego sebe i zato mu je neophodno neprestano se samozavaravati da ima kontrolu ili bojati se da to možda i nije tako.. bakolizam je živa slika sebičnog i pohlepnog sebe, grupna slika individualne vizije.. u toj igranci uspješno sebe nije humano, naprotiv, ono je nemilosrdno, beskrupulozno, licemjerno, uvlakačko ili šta je već potribno, da bi se uspjelo.. odavno je dokazano da agresivni sociopati imaju duboku unutrašnju traumu, strah sa kojim se ne mogu suočiti u sebi pa ga jbg. projektiraju oko sebe.. tako npr. Trump (ili slični događaji tupastih rasističkih sociopata koji ne kontaju ništa osim vlastite koristi) je čovik kojem je potribna pomoć a ne čovik koji bi triba bilo koga bilo di vodit.. di on koga može povest nego u nerješive probleme..

  Problem ljudske egzistencije je strah i bol, čak to i nije toliki problem koliko nesposobnost prihvatanja, automatska reakcija odbijanja i zaborav činjenice da je i u trenucima kad osjećamo bol, naše zdravlje u nama, nema di bit.. neznanje o izvoru u vlastitom tijelu, kojeg podrazumijevamo dok primamo ugodne impulse i potpuno negiramo kad nas zaboli, je razlog zbog kojeg uzalud zdravlje pokušavamo kupiti u apoteci.. niko nas nikad nije ni učio da upoznamo svoju unutrašnju ravnotežu a kamoli kako je njegovati, a realno to bi čoviku bilo korisno više od bilo kakvih vještina kojima se trenutno zabavljamo.. sanjamo san o sebi dok god se ne probudimo i još uvik je situacija kao prije 100 godina kad je čovik reka -" ne triba nan više mašina, triba nan više humanosti".. nova tehnologija ima služit čoviku da postane lipši čovik, pomagat mu da postane lipši komad prirode, da stalno nanovo cvita..

  Još se nismo dogovorili sa činjenicom da smo nevidljivi i prije rođenja i poslije smrti, vidljivi smo između dvi nevidljivosti, i dalje se teško mirimo sa izvjesnim tako da, cili taj đir -jednom se živi, kad ako ne sad, je iz pozicije sebe sasvim razumljiv i naravan, ali čak i mali otklon iz sebevizije čoviku otvara opcije postojanja koje život uvik ima, ali sebetu prosto nisu dostupne, ono i ne zna da postoje, nema di znat, nema čime.. carpe diem naravno, ali u šta.. dok se ne naučimo priklanjati prirodnom toku stvari i pokušavamo zagospodariti prirodom oko nas, nesvjesni putujemo kroz vlastita unutrašnja dešavanja i nemamo pojma o činjenici da svaka stvorena stvar uvik i najprije služi svemu stvorenom.. dok se ne naučimo služiti ne možemo biti gospodari, dok ne naučimo da smo sin ne možemo upoznati oca.. e kad to naučimo, vidićemo da je otac ustvari i otac i majka, neprestana igra naizgled suprotnih principa u kojoj nema ni greške ni slučaja, ili kako bi to reka Lao-Tse - "Velikom Planu nije potribna dorada" i "u mirenju sa sudbinom je ključ vječnosti".. ne sudbina u smislu da je sve unaprid određeno nego u smislu da je danas posljedica onog šta je bilo jučer i uzrok toga šta će biti sutra.. svo vrime smo mi u sistemu, samo nam valja pričekat da se, što Isus reče, "rodimo ponovo, iz Duha".. pomalo, kako vodi, nema to kud..